O psima i mačkama...

O psima i mačkama...

1. ožujka 2013.

OTROVI / Otrov za puževe (metaldehid)

Limacidi su pripravci namijenjeni suzbijanju puževa. U Hrvatskoj se kao aktivna tvar u limacidima najčešće nalazi metaldehid, a koristi se još i  metiokarb te željezni pirofosfat.


Metaldehid je ciklički polimer acetaldehida koji se koristi kao kontaktni i oralni otrov za puževe. U mamcima i granulama dolazi u koncentraciji 4 - 6%. Otrov kod  puževa izaziva pojačano izlučivanje sluzi, zbog čega puževi  dehidriraju i na kraju ugibaju. Osim u limacidima, metaldehid se koristi i u tabletama krutog goriva za potpalu i kuhanje u prirodi.

Otrovanje limacidima javlja se puno češće kod pasa nego kod mačaka. Letalna doza za pse iznosi 210-600 mg/kg, a za mačke 207 mg/kg.

Mehanizam toksičnog djelovanja

Točan mehanizam toksičnog djelovanja nije utvrđen. Poznato je da se metaldehid u želucu životinje pod utjecajem solne kiseline depolimerizira (hidrolizira) u acetaldehid. Acetaldehid se smatrao glavnim toksičnim agensom kod trovanja metaldehidom, ali je ova teorija dovedena u pitanje pokusima na miševima prilikom čega acetaldehid nije utvrđen u serumu otrovanih pokusnih životinja.

Novija istraživanja pokazuju da metaldehid utječe na koncentraciju neurotransmitera kod otrovanih životinja. Kod pokusnih miševa utvrđena je smanjena koncentracija GABA-e, noradrenalina i 5 – hidroksi-indol kiseline.

GABA u živčanom sustavu služi kao inhibitor neurotransmisije. Neurotransmisija je proces koji se događa na sinapsama (spojevima dva neurona) pri čemu se na  presinaptičkim neuronima oslobađaju određeni spojevi (neurotransmiteri) koji se vežu na  receptore drugog neurona (postsinaptički neuroni) i njihovom aktivacijom prenose električni impuls između dva neurona. Smanjenjem koncentracije GABA-e  dovodi do ekscitacije središnjeg i perifernog živčanog sustava.

Je li za toksični učinak koji se očituje nakon trovanja metaldehidom odgovoran metaldehid ili acetaldehid nije za sada u potpunosti dokazano.

Simptomi

Kliničkom slikom kod otrovanih životinja prevladavaju znakovi nadređenoga središnjeg živčanog sustava.

Ubrzo nakon što životinja pojede limacid s metaldehidom (već nakon 15 minuta do najkasnije nakon 3 sata) pojavljuju se akutni znakovi trovanja: nemir i ubrzano disanje, može se javiti obilno slinjenje i povraćanje, midrijaza (proširene zjenice), ukočeno hodanje i ataksija (nedostatka koordinacije skeletnih mišića što rezultira nepravilnim pokretima tijela).  Slijedi  tremor (nevoljno, ritmičko, drhtanje tijela koje nastaje kada se mišići naizmjenično stežu i opuštaju), preosjetljivost na podražaje, tahikardija (povećanje broja otkucaja srca) i povišena temperatura do 42 °C (vjerojatno kao posljedica tremora), konvulzivni grčevi i jaka dehidracija. Životinja ugine u roku nekoliko sati do najviše 24h nakon što je pojela otrov.

Ukoliko životinja preživi akutnu fazu trovanja, ugine u roku nekoliko (3-5) dana od posljedica oštećenja parenhimskih organa (zatajenje jetre).

Dijagnostika

Dijagnoza se ambulantno postavlja na osnovu kliničkih znakova i anamneze. Ukoliko je vlasniku dostupno pakiranje u kojem je bio otrov koji je životinja pojela obavezno ga treba donijeti sa sobom u ambulantu kako bi veterinaru olakšao postavljanje dijagnoze.

Biokemijske ili hematološke pretrage krvi ili analiza urina neće dati nalaz kojim bi se moglo potvrditi da se radi o trovanju metaldehidom.

Patoanatomske i histološke promjene nisu specifične, a toksikološkim pretragama otrov se može dokazivati analizom sadržaja crijeva, urina i plazme.

Liječenje

U veterinarskoj medicini, kod svih otrovanja, prvi cilj terapije je provesti dekontaminaciju organizma kako bi se smanjila količina otrova koja će biti apsorbirana unutar organizma. U slučajevima otrovanja preko usta odnosno kada je životinja pojela ili popila otrov, jedna od prvih mjera dekontaminacije (koju vlasnik može provesti i prije dolaska u ambulantu) je izazvati povraćanje.

Izazivanje povraćanja

Ukoliko je od unosa otrova prošlo manje od dva sata (prema nekim autorima manje od 60 minuta) preporučuje se kod životinje izazvati povraćanje da se što veća količina otrova izbaci iz želuca. Međutim u situacijama kada je od unosa otrova prošlo nekoliko sati, izazivanje povraćanja neće imati pozitivan efekt jer se otrov više ne nalazi u želucu životinje. Izazivanje povraćanja se ne provodi u situacijama kada je došlo do poremećaja svijesti životinja ili ako životinja ima grčeve jer može doći do aspiracije sadržaja u pluća i dodatnog pogoršanja zdravstvenog stanja. Kod brahicefaličnih pasa (mops, bokser, shih-tzu, buldog, pekinezer...) zbog građe glave i gornjih dišnih prohoda potreban je dodatni oprez prilikom izazivanja povraćanja.

Uvijek je poželjno prije pokušaja izazivanja povraćanja prvo kontaktirati veterinara kako bi veterinar procijenio situaciju i savjetovao vas kada, kako i ako uopće izazivati povraćanje. Nekada pokušavajući izazvati povraćanje vlasnik gubi dragocjeno vrijeme prije nego pas dobije adekvatnu veterinarsku pomoć. Ukoliko trebate otići u ljekarnu/trgovinu da bi nabavili sredstvo za izazivanje povraćanja, možda bi bilo razumnije to vrijeme potrošiti na vožnju prema vašem veterinaru.

Od sredstava za izazivanje povraćanja kod nas se često spominje upotreba kuhinjske soli (NaCl), dok strana stručna literatura iz toksikologije navodi da se upotreba kuhinjske soli za izazivanje povraćanja više ne preporučuje zbog rizika od razvoja hipernatrijemija (povećana koncentracija natrija (Na) u krvi), dugotrajnog povraćanja i hematemeze (povraćanje krvi). Količina kuhinjske soli koja se koristi za izazivanje povraćanja kod pasa i mačaka iznosi  1-3 čajne žlice, a učinak se očekuje za 10-15 minuta.

Kao adekvatno sredstvo za izazivanje povraćanja, strana stručna literatura navodi vodikov peroksid. Preporučuje se upotreba 3% otopine jer bi veća koncentracija dovela do razvoja gastritisa. Doza koja se navodi je 1 – 5 ml/kg (ne preko 50 ml za psa), dok se kod mačaka ne savjetuje primjena vodikovog peroksida. Učinak se očekuje nakon 10 minuta.

Prilikom primjene sredstva jasno je da pas neće biti zbog toga sretan pa je pri aplikaciji potrebno biti oprezan da sredstvo ne završi u dušniku i da ne izazovete aspiraciju sadržaja u pluća.

Ovdje moram naglasiti da osobno nemam iskustva s primjenom vodikovog peroksida te ga kao takvog ovdje ne preporučujem već samo  iznosim informaciju koju nudi stručna literatura.

Zbog svih problema i dvojbi koje se javljaju kod izazivanja povraćanja, kako ne bi napravili više štete nego koristi još jednom preporučujem prije pokušaja izazivanja povraćanja (kod kuće), uvijek konzultirati svog veterinara.

Nakon dolaska u ambulantu veterinar na raspolaganju ima lijekove kojima može izazvati povraćanje kod životinje, a može procijeniti i da je kao mjeru dekontaminacije organizma prikladnije izvršiti ispiranje želuca kako bi se smanjila količina otrova koji je unesen u organizam.

Aktivni (medicinski) ugljen

Aktivni ugljen djeluje kao nespecifični adsorbens, a cilj primjene aktivnog ugljena je „pokupiti“ otrov iz probavnog trakta i  spriječiti njegovu resorpciju. Aktivni ugljen se dobija posebnim metodama obrade organske tvari na visokim temperaturama, a kao rezultat obrade dobiju se čestice koje u  jednom gramu imaju površinu od 500 – 1000 m2.

Primjenjuje se doza od  1 - 5 g aktivnog ugljena po kg tjelesne težine.

Psi naravno neće rado progutati aktivni ugljen - što veća količina bude uspješno dana to će biti i bolja adsorpcija otrova. Prilikom davanja aktivnog ugljena treba također paziti da ga životinja proguta, a ne da završi u dušniku. Adsorpcija ovisi o tipu otrova, a kod nekih trovanja se preporučuje i višestruka primjena. Međutim, to su procjene  koje prepuštam  kolegama nakon stručne obrade pacijenta.

Protuotrov/ Antidot terapija

Antidot terapija je terapija specifična za pojedini otrov, a ovisno o djelovanju antidote djelimo na kemijske (djeluju direktno na otrov), farmakološke (antagonisti otrovu na receptorima na koje se veže) i funkcionalne (umanjuju simptome otrovanja). 

Na žalost kod trovanja metaldehidom nemamo specifični antidot već se provodi simptomatska terapija odnosno stabilizacija pacijenta.

Simptomatska terapija

Kao što i ime govori simptomatska terapija je usmjerena na kontrolu simptoma (dehidracija, povišena temperatura, tremor, konvulzije).

U tu svrhu provodi se nadoknada tekućine primjenom infuzija u svrhu suzbijanja dehidracije i metaboličke acidoze. Simptomi od strane živčanog sustava suzbijaju se primjenom velikih doza trankvilanata (sredstva za smirenje) i antikonvulziva (antiepileptici - suzbijanje brzog i pretjeranog paljenja neurona koji uzrokuju napadaje).

Kod životinja koje prežive akutnu fazu bolesti u narednim danima potrebno je vršiti nadzor nad radom jetre i bubrega jer su moguća oštećenja kao posljedica hipertermije i konvulzija.

Prognoza

Prognoza ovisi o količini otrova koju je životinja pojela, o vremenu koliko je prošlo od unosa otrova i o adekvatnoj terapiji. 

23. prosinca 2012.

Odlučili ste nabaviti kućnog ljubimca? Razmislite tri puta!

Ako se dobro sjećam, Nizozemci imaju izreku: "Želite nabaviti psa, razmislite prvo tri puta!"

Ne zvuči baš afirmativno za pse, a na prvi pogled bi se reklo da ovakav stav ne bi trebao dijeliti netko tko obožava svog psa i mačka te se profesionalno odredio da bude veterinar, ali ipak mi se baš ta izreka učinila najprikladnijom da naslovim temu u kojoj se obraćam svim onim ljudima koji su odlučili da je vrijeme da svoj dom podijele s kućnim ljubimcem.

Kada se osoba odluči da nabavi kućnog ljubimca, motivi mogu biti razni. Neke motive i sam dijelim, iza nekih bih lako stao, a za neke mislim da su jako pogrešni. Međutim kako ja nisam započeo pisati ovaj blog pa ni ovu temu da bih sudio nečijim motivima i odlukama ja i ovim tekstom samo želim ljudima dati dovoljno informacija da bi oni mogli samostalno i odgovorno  donositi odluke koje se tiču pasa i mačaka kao kućnih ljubimaca.

Bez obzira koji se motiv nalazi iza Vaše odluke da nabavite kućnog ljubimca, ja Vas molim da još jednom dobro razmislite i da prije nego si ispunite želju dobro osvijestite da nabavom psa ili mačke Vi postajete skrbnik jednom živom biću te postajete odgovorni za njegov život i dobrobit! Ako to  nije vrijedno da razmislite „tri puta“ onda ne znam što jeste.

U današnje vrijeme kada na naše stavove i način na koji doživljavamo stvarnost oko sebe najvećim dijelom utječu televizija i ostali mediji, u toj navali informacija kojima nas svakodnevno bombardiraju, teško je razlučiti „žito od kukolja“, pa često donosimo dugoročne odluke na osnovu naših želja, ali ne i na osnovi naših mogućnosti. Takvo okruženje zahtjeva da se čovjek negdje dobro informira, i da odgovorno donosimo odluke. 

U reklamama najčešće vidimo razdragane ljude koji provode prekrasni proljetni dan u prirodi sa svojim psom što u nama pobudi želju za slikom koja nam se prezentira. Reklame gotovo nikada ne prikazuju čovjeka koji psa ujutro prije posla mora izvesti u šetnju i onda kada je vani snijeg i -10°C. Taj razdragani pas usprkos kvalitetnoj njezi može se ipak razboljeti, a onda njegovo liječenje košta par stotina kuna. Zato ja kao veterinar osjećam potrebu da kažem nešto o odgovornosti prilikom „nabave“ kućnog ljubimca i progovorim o njihovim stvarnim potrebama.

Da istina je da život sa psom ili mačkom uključuje puno divnih trenutaka kakve vidimo na reklamama. Istina je da oni unose radost u naše domove, ali je istina i da oni imaju svoje potrebe te da mi svojom odlukom da primimo u svoj život kućnog ljubimca tada postajemo i odgovorni da te potrebe zadovoljimo.

Ono što najčešće čujem od ljudi kada odluče nabavit kućnog ljubimca je to da oni jako vole životinje... ili da njihova djeca jako vole životinje pa im žele ispuniti želju - želja kod koje broj puta koliko treba razmisliti prije dolaska psa ili mačke, raste obrnuto proporcionalno sa dobi djeteta kojem se ispunjava želja.

Dječje želje se mijenjaju iz dana u dan, a pas ili mačka će uz malo sreće i ispravne njege ostati u vašem domu narednih 10 do 20 godina.

Ljubav je divna stvar, bez obzira od koga je primali ili kome je davali, a svaka životinja s kojom ostvarite suživot,  donese vam u život jednu radost i bogatstvo koje je teško opisati. Možda će nekoga uvrijediti moje izjednačavanje te naklonosti prema životinji  s ljubavi, ali ja govorim ovdje u svoje ime, a ja razliku ne vidim niti osjećam. Međutim, ja također mislim da ljubav prema životinjama (bila ona iskrena ili samo prolazni hir djeteta), nikako ne bi trebala biti jedini, a sigurno nije dovoljan razlog da se netko odluči u svoj dom dovesti kućnog ljubimca. Posebno se to odnosi na pse koji se uklope u naše živote kao ključ u bravu, ali treba imati u vidu da ta njihova sposobnost počiva na njihovoj složenoj prirodi zbog koje i oni imaju svoje potrebe koje ne smijemo zaboraviti. Zato kažem, ako volite životinje – odlično, vi ste bogat čovjek. Da li je to dovoljan razlog da nabavite kućnog ljubimca? Odgovor je: NIJE!

Kućni ljubimci trebaju našu ljubav, ali ona im neće sama po sebi osigurati sve njihove potrebe i dati rješenje za sve probleme koje život može donijeti. Ovisno o pasmini, psi u prosjeku žive 8 – 15 godina, a mačke i duže. Iako je to razdoblje za svakog ljubitelja životinja prekratko, to je dosta dug period života koji ćete biti odgovorni za još jedan život i toga morate biti svjesni.

Zato, ako ste odlučili nabavit psa ili mačku jer volite životinje, dobro razmislite prvo o dvije stvari koje su također jako bitne i sa ljubavi nezamjenjive.
  1. Imate li dovoljno novca za kućnog ljubimca?
  2. Imate li dovoljno vremena za kućnoga ljubimca?


 Imate li dovoljno novca za kućnog ljubimca?

Kućni ljubimci su divna stvar i oplemenjuju naše živote, ali nemojte zanemariti činjenicu da troše novac. Možda ovo zvuči grubo iz usta  čovjek koji tvrdi da voli životinje i obožava svog psa, ali donijeti zrelu i odgovornu odluku o preuzimanju odgovornosti za kućnog ljubimca znači uzeti sve činjenice u obzir.

Opet taj vražji novac...

Pa nije sve u novcu!

Nije?

Kažite to na blagajni u pet shopu kada dođete platiti hranu ili ampulu protiv buha.

Kažite to u veterinarskoj ambulanti kada se ljubimac razboli i treba pomoć veterinara.

Slušam često priče kako „vlasnik“ dođe sa životinjom koja je bolesna (često već danima) kod kolege veterinara i kaže da ima samo 150 kn te da veterinar napravi što se može za taj novac, a u današnje vrijeme sa 150 kn možete eventualno izvesti nekoga na pizzu. Za 150 kn vam vodoinstalater ili automehaničar  neće reći ni dobar dan!

Bolesnik lezi na operacijskom stolu i anesteziolog ga upita:
Jel' želite anesteziju koju osigurava HZZO ili plaćate sami?
- Ovu preko HZZO-a, molim lijepo!
- Dobro. Ni-na, na-na, moje zlato spavaaa...

Veterinar ne prodaje tablete i injekcije - usluga koju veterinar naplaćuje je njegovo znanje i zato nije realno očekivati da vas stručna pomoć osobe koja se educirala 10-tak godina košta 150 kn, koliko i šišanje kod malo boljeg frizera.

Da, mi veterinari volimo životinje (ili bi barem tako trebalo biti), ali i veterinari moraju platiti troškove u ambulanti, zaraditi plaču i platiti režije na kraju mjeseca, pa na kraju usluge ipak ispostave račun. Nije u redu za sebe uzeti samo lijepe strane koje donose kućni ljubimci, a kada stvari krenu krivo onda se uzdati u tuđu humanost i negirati svoje obaveze. Naravno da ima životinja koje će biti zdrave skoro cijeli svoj život, ali treba biti svjestan da ne mora uvijek biti tako. Treba se iskreno zapitati hoću li u situaciju kada stvari pođu krivo biti spreman podmiriti trošak liječenja, a ne možda tražiti eutanaziju samo zato jer se liječenje čini preskupo ili svaki put u drugoj veterinarskoj ambulanti ostaviti nepodmirene račune za liječenje. Vjerujte da ne izmišljam ove situacije već su one nešto što veterinari doživljavaju gotovo svakodnevno.

Svaki odlazak veterinaru koštat će vas vjerojatno 150 - 200 kn. Godišnja cijepljenja koštat će vas cca 300 kn. Ako redovito ljubimce  štitite od parazita (odnosno nemate stav; ne trebam  psu stavljati ampulu svaki mjesec jer ako i pokupi piroplazmozu jeftinije mi dođe odvesti ga veterinaru, a već od jedne injekcije psu je dobro), još će se ti troškovi povećavati za cca 50 - 80 kn mjesečno.  Ako baš „nemate sreće“ kao moj mačak onda vaš ljubimac „pod stare dane“ dobije dijabetes. Onda slijedi trošak krvnih pretraga dok se utvrdi problem, pa slijedi trošak za inzulin (400-500 kn svakih par mjeseci), aparat za mjerenje glukoze u krvi (200-400 kn), trakice za mjerenje glukoze (100-200 kn svakih mjesec do dva), posebna prehrana... cifra se u nekoliko mjeseci može popeti i na par tisuća kuna.

Kvalitetna veterinarska skrb jedna je od vaših odgovornosti ako ste preuzeli  na sebe brigu o kućnom ljubimcu i toga morate biti svjesni već u trenutku kada počinjete razmišljate o psu ili mački u vašem životu.

Ako pas treba šišanje ili trimanje to je još jedan trošak od nekoliko stotina kuna. Ako netko prvi puta dolazi u kontakt s psom osoba bi trebala proći s psom osnovni trening poslušnosti što opet sigurno košta nekoliko stotina kuna...

Moj pas sada ima skoro 3 godina, već odavno je fizički odrasli pas (u glavi i ne baš uvijek) od svojih 25 kg.


Mjesečno pojede oko 3-4 vreće hrane od 3kg, što je ukupno cca 10tak kg. Od prvog dana od kada je došao kod mene, imao je problema s probavom zbog čega je trebalo dosta vremena da nađem hranu koju će moći dugotrajno jesti, a da od nje ne dobije proljev. Isprobali smo gotovo sve brandove poznate na našem tržištu i srećom sad smo već dosta dugo na jednoj hrani na bazi lososa. Neću ovdje reklamirati proizvod, dovoljno je reći da se radi o hrani u srednjem cjenovnom razredu i da me njegova prehrana mjesečno košta oko 300-400 kn. 

Ovo pišem da bi pokazao da prehrana jednog srednje velikog psa mjesečno košta od 300 – 500 kn i na to treba računati kada razmišlja o preuzimanju brige za jednog psa. Naravno da danas na tržištu postoje hrane koje su daleko jeftinije, i da ima pasa i od 30 kg čiji vlasnici ne potroše  više od možda 100 kn mjesečno na njihovu prehranu, ali jako je upitno takvu hranu uopće nazvati prehranom.

Puno prije nego pas stigne u stan potrebno je dobro razmislite koliko mjesečno novca ste spremni odvojiti za njegovu prehranu. Ako baš pod svaku cijenu želite kućnog ljubimca, čak i ako si ga ne možete financijski priuštiti, barem možete izabrati manjeg psa ili mačku koji mjesečno treba manje hrane pa za isti novac možete kupiti manje pakiranje hrane, ali kvalitetniji sadržaj.

Po pitanju novca koji je mjesečno potrebno izdvojiti za hranu, mačke su  nešto ekonomičnije, i to čisto zato što su uglavnom manje od pasa. Samim time mačke pojedu i manje hrane dnevno što smanjuje ukupni trošak, dok su cijene hrane uspoređujući po kilogramu uglavnom u istoj razini kao i kod pasa. Ovo su neke činjenice koje su prilikom izbora kućnog ljubimca puno bitnije nego kakva boja ili dužina dlake nam se sviđa.

Možda zvučim okrutan sa ovakvim stavom, ali ponašati se odgovorno znači biti iskren u analiziranju svojih mogućnosti. Kada netko u parku kaže da je njegov pas živio 15 godina, a jeo je ostatke od ručka ili hranu koja se prodaje na benzinskoj, to netko može uzeti kao dokaz da ja pišem gluposti po internetu i da vjerojatno radim za neku firmu koja prodaje skupu hranu. Činjenice su i dalje tu. To što je nečiji djed živio 90 godina, a pušio je 2 kutije cigareta dnevno ne znači da cigarete nisu štetne za zdravlje. Tako ni ova priča sa psom koji je živio 15 godina, a jeo „smeće“ ne znači da ja govorim gluposti, već je taj pas jednostavno imao otporniji organizam pa je uspio ostati relativno zdrav i uz lošu prehranu. Tko može garantirati da je i vaš ljubimac te sreće?

Da ne bih bio krivo shvaćen, ja ne žalim za potrošenim novcem jer meni moj pas svakodnevno vraća daleko više nego što sam ja potrošio u sve tri godine njegovog dosadašnjeg života i što ću potrošiti u narednih još nadam se puno godina.


To što mi od njih dobijemo nema cijenu, ali treba imati u vidu da većina onoga što im moramo osigurati ima svoju cijenu. Zato prije nego donesete konačnu odluku dobro i iskreno razmislite. Imate li dovoljno novca za kućnog ljubimca tj. koliko novca ste spremni mjesečno potrošiti na kućnog ljubimca?

Ako ste nakon pažljivog promišljanja zaključili da si možete financijski priuštiti skrb za jednog psa ili mačku, onda je iduće pitanje koje si morate postaviti: Imam li dovoljno vremena za kućnog ljubimca?


Imate li dovoljno vremena za kućnog ljubimca?

Prije nekoliko dana kaže jedan gospodin na televiziji kako sve više radimo, a sve manje imamo novca. Mnogim ljudima je radno vrijeme vrlo često duže od 8 sati dnevno, a slobodni dani su se već gotovo u pravilu sveli samo na jedan dan tjedno. Zato je razumno zapitati se od toliko malo svog slobodnog vremena koliko ste spremni odvojiti za kućnog ljubimca. To je nešto o čemu morate dobro razmisliti prije nego realizirate svoju želju i kućni ljubimac, a posebno pas, stigne u vaš dom.

Ovdje sam izdvojio psa jer mačke su i po tom pitanju nešto manje zahtjevne. Mačke „dovoljno“ fizičke aktivnosti ostvare i po stanu i obično obavljaju nuždu u kutiji za pijesak, pa ih ne treba više puta dnevno izvoditi u šetnju. Ipak, ako netko misli da je mačka sretna što cijeli život provodi u zatvorenom prostoru, što onda mislite zašto po zgradama vrlo često vidimo mačke koje po cijeli dan sjede na prozoru.

Nakon nekoliko zajedničkih selidbi između nekoliko gradova i stanova, moj mačak je zadnjih nekoliko godina kod moje mame u kući s dvorištem. Svako jutro nakon što obavi što treba u kutiju s pijeskom i dobije jutarnji obrok sljedeći zahtjev je da stane pred ulazna vrata i traži da ga mama pusti vani u dvorište. U toplijem dijelu godine satima voli ležati izvaljen na suncu i vrlo često ga treba utjerati u kuću ako mama negdje ide i on mora ostati zatvoren u kući.


Sve životinje po svojoj prirodi više vole biti vani nego zatvorene u stanu. To što su neke našom odlukom cijeli život zatvorene u stanu pa se ponekad više i ne snalaze kada se nađu na otvorenom ne znači da nemaju potrebu ići van, već samo da smo mi tu njihovu potrebu preoblikovali prema našim potrebama.

Prije nekoliko dana u Zagrebu je ujutro bilo –15 °C, ali moj pas je svejedno u 6 sati ujutro nestrpljivo čekao da ga izvedem u park. Mislite da mu se žurilo natrag doma zato što je vani hladno? :-) Kao što sam već ranije napisao, reklame nikada ne pokazuju ljude koji u 6 sati ujutro prije posla po snijegu šetaju svoje pse.

Kada stignem doma nakon napornog radnog dana i tek što sam otključao vrata stana, moj pas je na vratima i presretan što sam napokon doma skače u zrak i maše repom. Nema tog umora koji bi vas spriječio da se osjetite sretni kad doživite takav doček, ali vi bi tada vjerojatno htjeli malo odmora, no vaš ljubimac ima drugačije planove u glavi. On vas doma čeka već 10 sati i misli; sada je vrijeme za šetnju! Vani je i dalje nekih - °C, a vi i dalje padate s nogu od umora.

Dobro, nije sve tako sivo i naravno da ako se više ukućana brine za psa nećete baš svako jutro izvoditi psa i svaki dan nakon posla morati odmah ići s njim u šetnju. Međutim, kako su novine i televizija prepuni prikaza ugodnih strana života s kućnim ljubimcima ja ovdje želim ukazati i na obaveze koje nisu uvijek baš tako ugodne. Ipak moram priznati da kada se čovjek navikne i kada jutarnje šetnja prije posla postanu dio dnevnog ritma više o tome ne razmišljate kao o nečemu što vam „komplicira“ život. Meni su moje jutarnje šetnje sa psom postale možda i najljepši dio dan.

Planiranje godišnjeg odmora i organizaciju putovanja poprilično komplicira činjenica da u životu imate psa ili mačku. To je vjerojatno razlog zbog čega u dijelu godine kada većina ljudi koristi godišnje odmore i odlazi na more naglo u gradovima poraste i broj napuštenih pasa. Da se to ne bi dogodilo već sljedećeg ljeta i vašem potencijalnom ljubimcu, bilo bi dobro da prije nego razmislite kakvog ljubimca želite, razmislite gdje će taj ljubimac biti kada budete odlazili na godišnji odmor.

Idealno bi bilo ako ljubimca možete povesti sa sobom, ali to naravno nije uvijek moguće. Postoje i hoteli za pse i mačke  ali ja moram priznati da koliko god privlačno izgledali neki hoteli i brižni ljudi koji ih vode bili, ja nisam imao srca svog psa ostaviti na čuvanje u hotelu za pse. Već i sama pomisao da moj pas boravi preko noći u nekom kavezu i pita se što mu se desilo i zašto je ostavljen sam, meni je hotele učinila neprihvatljivom opcijom. Naravno da nekada čovjek jednostavno nema drugu opciju i u takvim situacijama hoteli za pse su jedini spas.

Mačke su i ovdje nešto manje zahtjevni kućni ljubimci jer su najčešće navikle biti stalno u kući pa je možda i dovoljno da ih netko dođe nahraniti i malo se podružiti s njima, dok bi pas kao društvenija životinja teško podnio da ostane nekoliko dana sam u stanu. Naravno da ne tvrdim da mački nećete nedostajati, ali mačke su jednostavno po prirodi veći individualci nego psi koji su životinje čopora.

To su bile samo neke od životnih situacija u kojima kućni ljubimci zahtijevaju značajne promjene u načinu na koji organiziramo svoje vrijeme i o kojima treba razmisliti prije donošenja konačne odluke.

Vaš pas ili mačka pružit će vam predivne trenutke i to je stvarno teško opisati nekome tko nije iskusio život s kućnim ljubimcem, ali svaka iskrena osoba koja ima kućnog ljubimca bi vam priznala da ima trenutaka kad se zapitate što je meni sve to trebalo. Najbitnije je da u takvim trenucima slabosti vaš jednom ljubimac ne postane odjednom lutalica ili stanovnik skloništa za napuštene životinje. Nažalost to se još uvijek dosta često događa, što je obično posljedica neodgovornosti određenih ljudi već u trenutku kada su odlučili nabaviti kućnog ljubimca bez da su dobro razmislili što sve ta odluka nosi sa sobom.

Ako netko misli da pretjerujem sa svime što sam u ovom tekstu napisao onda predlažem da te osobe popričaju s nekim od ljudi koji vode skloništa za napuštene životinje da im pokažu koliko pasa tamo provodi svoje dane i nada se nekome tko će bolje od njihovih bivših skrbnika razmisliti prije nego ih udomi, jer neki od njih se vraćaju u skloništa i više puta.

Na žalost, ima previše ljudi koji smatraju da je životinja neki niži oblik života i koji misle da životinje nemaju osjećaje i potrebe pa ih se može pokloniti djetetu kao plišanu igračku te kao staru plišanu igračku izbaciti iz kuće onda kada djetetu životinja dosadi ili im se dogode neke životne promjene i jednostavno shvate da to ipak nije za njih. Takvi ljudi ako već nemaju dovoljno humanosti u sebi trebale bi barem biti svjesni da su obaveze „vlasnika životinje“ regulirane i Zakonom o dobrobiti životinja;

Članak 67.
(1) Novčanom kaznom od 30.000,00 do 50.000,00 kn kaznit će se za prekršaj pravna osoba ako:
...
11. napušta domaću životinju, kućnog ljubimca ili uzgojenu divlju životinju i druge životinje držane pod nadzorom čovjeka (članak 5. točka 1.).
...
(3) Za prekršaj iz stavka 1. ovoga članka kaznit će se fizička osoba novčanom kaznom od 5.000,00 do 15.000,00 kn.

Teka kada ste dobro razmislili o stvarima o kojima sam pisao u ovom tekstu i kada ste osvijestili da nabavom psa ili mačke postajete skrbnik jednom živom biću i postajete odgovorni za njegov život i dobrobit, tek tada ima smisla početi planirati koju vrstu, pasminu, spol... želite i veseliti se svim onim lijepim trenucima koji su pred vama... 

Svi oni koji će dobro razmisliti prije nego odluče podijeliti svoj život s kućnim ljubimcem i donesu zrelu i odgovornu odluku, za njih sam siguran da neće nikada zažaliti jer će biti spremni na sve obaveze koje iz te odluke proizlaze.

23. srpnja 2012.

OTROVI / Ubodi kukaca (pčele, ose i stršljeni)

Toplije doba godine donosi pojačanu aktivnost kukaca, a neki od njih kada su uznemireni postaju izvor opasnosti kako za čovjeka tako i za kućne ljubimce. Kada govorimo o ubodima kukaca onda u ovim našim područjima najčešće govorimo o kukcima iz roda Hymenoptera ili opnokrilcima. Najčešće se radi o  ubodima pčele (Apis mellifera - kranjska pčela) ili ose (Vespula vulgaris - obična osa), dok ubodi stršljena (Vespa crabro - europski stršljen) koji su i najopasniji srećom nisu tako česti. Žalac kojim opnokrilci ubadaju i ubrizgavaju otrov kod pčele je nazubljen pa pčela nakon uboda ne može izvući žalac, već cijeli otrovni aparat ostane otkinut zbog čega pčela nakon uboda ugine, dok ose i stršljeni nemaju nazubljen žalac i mogu ubosi više puta.

Psi će obično pokušati uloviti kukce koji ulete u stan ili im na livadi kruže iznad glave pa ih tako njihova radoznalost i urođena sklonost lovu dovede u opasnost od uboda. Ponekad već i prisutnost na „pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme“ može biti dovoljan razlog za napad razdraženih opnokrilaca. Ako se to dogodi vama i vašem psu, najbolja obrana je udaljiti se od razdraženih kukaca. Pčele u slučaju kada ih se uznemiri mogu biti vrlo agresivne i progoniti životinju i/ili čovjeka na veliku udaljenost, a lučenjem određenih feromona pozivaju i druge članove zajednice da se uključe u napad. U svakom slučaju, potrebno je pozvati psa ili ga uzeti u krilo i potrčati što je dalje i brže moguće, imajući na umu da ubodi opnokrilaca u određenim situacijama (veliki broj uboda i/ili alergijska reakcija, mogu ugroziti život vas i vašeg ljubimca.


Otrov i njegovo djelovanje


Otrov koji osa ili pčela ubrizga u životinju izgledom je bezbojna tekućina, oštrog aromatskog mirisa i okusa koja u svom sastavu sadrži cijeli niz spojeva (histamin, dopamin, epinefrin, serotonin, razne enzime - proteaze, hijaluronidaze, fosfolipaze....) koji djeluju štetno na različite organske sustave u tijelu. Djelovanje ovih spojeva na organizam može biti lokalno ili sistemsko, a sama reakcija može biti toksična i alergijska.


Toksična se lokalna reakcija može očitovati crvenilom, oticanjem i boli, dok jake lokalne alergijske reakcije mogu uzrokovati oticanje cijele glave ili drugih dijelova tijela. Ako kod životinje nije došlo do razvoja alergijske reakcije na toksine iz otrova, životinja je još uvijek izložena toksičnom djelovanju otrova na razne unutrašnje organe. Tako mogu nastati oštećenja jetre, bubrega, živčanog sustava ili krvnih stanica. Ti toksični učinci mogu biti vidljivi odmah ili se mogu manifestirati tek za nekoliko dana. 
Više ubode istovremeno pogoršava situaciju i dovodi do težeg poremećaja stanja životinje. Sistemske reakcije mogu se očitovati povraćanjem, svrbežom, ubrzanim radom srca, otežanim disanjem, nekordiniranim kretanjem, anafilaktičkim šokom, kolapsom i smrću. 

Liječenje


Prvo što treba učiniti nakon uboda je odstraniti žalac. Pčela nakon uboda ne može izvuči žalac već se cijeli otrovni aparat izvlači iz trbuha pčele i nastavlja ubrizgavati otrov u tijelo žrtve. Izvlačenje žalca prstima ili pincetom može dovesti do toga da se još veća količina otrova istisne iz otrovne vrećice te se preporučuje da se žalac odstrani krpom, nožem, kreditnom karticom ili 
noktom.

Jedan ubod najčešće ne predstavlja ozbiljan problem, osim kada se radi o ubodu u području glave; posebno u nos, usta ili oko. Ubodi u području jezika ili unutar usta mogu uzrokovati oteklinu koja brzo može blokirati dišne putove, a takav razvoj situacije zahtjeva hitnu intervenciju veterinara. 


Za ublažavanje otekline, isperite mjesto uboda krpom navlaženom hladnom vodom i stavite hladne obloge (vrećicu smrznutog graška ili u krpu umotane kocke leda). Nanesite oblog na područje uboda  10 do 30 minuta po nekoliko puta dnevno. Za ubode u usta, možete psu ponuditi zdjelu ledene vode ili za lizanje kocku leda.


Iako će velika većina uboda rezultirati samo prolaznom boli i oteklinom, kao i kod nekih ljudi može se razviti alergijska reakcija na otrov koja ukoliko se ne pristupi hitnom liječenju može dovesti do smrti.


Ako je nastala manja oteklina, životinju je dovoljno pažljivo promatrati kako bi bili sigurni da vaš ljubimac nema problema s disanjem ili gutanjem. Ako je u roku 5-10 minuta oteklina postala velika, najbolje je posjetiti vašeg veterinara.


Simptomi koji upućuju na ozbiljno narušavanje zdravlja životinje uključuju: naglo oticanje njuške, groznicu ili jako nisku tjelesnu temperatura, šuštanje u prsima, otežano ili ubrzano disanje, drhtanje i slabost, blijede desni, povraćanje ili proljev. 
Životinja ako nije pravovremeno dobila adekvatnu veterinarsku pomoć, može uginuti od šoka u roku od 10 do 20 minuta.

U slučajevima velikog broja uboda, najbolje šanse za preživljavanje je hospitalizacija s agresivnom terapijom i praćenjem razvoja stanja od strane stručne osobe odnosno veterinara. Liječenje od velikog broja pčelinjih uboda usmjereno je na sprečavanje šok, održavanje cirkulacije, te zaštitu ugroženih organskih sustava. To se postiže intravenoznom primjenom tekućine kako bi se spriječilo hipovolemiju i kolaps cirkulacijskog sustava, po potrebi davanjem antihistaminika i kortikosteroida te  praćenje vitalnih znakova. Može biti potrebno više pretraga krvi kroz više dana da bi se otkrila šteta nastala kao posljedica djelovanja otrova na unutrašnje organe i poduzelo pravovremeno liječenje.


Životinje koje su doživjele jednom alergijsku reakciju biti će više sklone nastanku po život opasne reakcije u slučaju uboda u budućnosti. 


27. siječnja 2012.

REPRODUKCIJA / PSI / Štene u prvim tjednima života

Faze u razvoju šteneta

Prva faza u životu novorođene štenadi naziva se neonatalno razdoblje i pokriva vrijeme od rođenja pa do dobi od 10. dana život. Ovu fazu karakterizira potpuna ovisnost o majci koja ne samo da štenad hrani već ih i grije, tješi, potiče da obavljaju nuždu...

Nakon neonatalnog razdoblja štene ulazi u prelaznim periodom koji traje od 10. do 21. dana. Ovu fazu karakterizira postepeni razvoj audio-vizuelnog sustava, neurološki razvoj i povećavanje neovisnosti od majke.

Štenad u dobi od 3. tjedna života pa do 3. mjeseca života ulaze u period socijalizacije, tijekom kojeg sve manje vremena troše na spavanje i hranjenje, a sve više vremena na interakciju s okolišem i socijalne aktivnosti.

Osoba koja nakon poroda brine za kuju i mladunčad mora biti upoznata sa svim fazama u životu novorođenog šteneta i svim pokazateljima normalnog rasta i razvoja kako bi se moglo na vrijeme intervenirati ukoliko to bude potrebno.


Briga o novorođenoj štenadi

Novorođeno štene je nezrela životinja koja je u tijeku prva 3 tjedna života u potpunosti ovisi o kuji. U ovoj fazi života štenad je jako osjetljiva, a njihov daljnji razvoj može biti ozbiljno ugrožen i to primarno zbog 4 glavna faktora odnosno nedostatka;

Slabo razvijena termoregulacija

Novorođena štenad nemaju sposobnost termoregulacije odnosno održavanja tjelesne temperature sve dok ne počnu hodati i generirati toplinu svojom mišićnom aktivnošću. Ovo je činjenica  s kojom mora biti upoznat svaki vlasnik nakon poroda.

Normalna rektalna temperatura u prvom tjednu života kreće se  u prosjeku oko 35,6°C ± 0,7°C. Neposredno nakon poroda tjelesna temperatura šteneta postepeno pada s početnih 36°C na 30°C tijekom prvih nekoliko sati da bi nakon toga tijekom prvih 7 dana života porasla na 37,0 do 38,2 °C. Kako se novorođena štenad hrane tako dolazi do pojačavanja metabolizma što dovodi i do postepenog povišenja tjelesne temperature. Od 4. tjedna života štene postaje sposobno samostalno održavati tjelesnu temperaturu.

Štenad dolazi na svijet s malo potkožnog masnog tkiva koje pruža slabu izolaciju od gubitka topline, zbog čega im je u prvim danima života nužna pomoć u održavanju topline tijela. Ako se kuja dobro brine za svoju štenad, onda štenad ostvaruje bliski kontakt s tijelom majkom i na taj način dobivaju dovoljno topline koja im pomaže da održe svoju tjelesnu temperaturu. Kada su štenad u kontaktu s majkom to također smanjuje površinu tijela izloženu okolišu i tako sprečava gubitak topline. Kada je zbog loše brige majke ovaj prirodni mehanizam poremećen, postoji opasnost od hlađenja i hipotermije.

Mjesto za porod trebalo bi pripremiti na takav način da kada kuja nije uz štenad da ih grije, da se štenad mogu „ugnijezditi“ odnosno da imaju oko sebe dobru izolaciju koja smanjuje nepokrivenu površinu tijela preko koje dolazi do gubitka topline. Podlogu treba često mijenjati i čistiti kako bi se osiguralo suh i čist ambijent za štenad i kuju.

Uzgajivači u svrhu grijanja koriste boce s toplom vodom koje umotaju u ručnik i redovito mijenjaju. Može se postaviti i lampa koja će od gore isijavati toplinu, ali treba paziti da ne dođe do pregrijavanja, posebno u prvima danima kada štenad još nije sposobna puzati i hodati. Potrebno je voditi računa i o tome da ne dođe do pregrijavanja kuje zbog čega je dobro u prostoru za kuju i štenad uz grijani prostor ostaviti i jedan dio koji nije grijani što kuji (ako je potrebno) omogućuje da nađe hladnije mjesto.

Opasnost od dehidracije

Štenad je u prvim danima života izloženi opasnosti od dehidracije jer 82% tjelesne težine šteneta čini voda, a funkcija bubrega kod novorođene štenadi još uvijek nije dovoljno razvijena (funkcija bubrega se približi razini za odraslu dob tek s 8 tjedana). Stoga kako bi se spriječila dehidracija šteneta, jako je bitno da se štene redovito hrani.

Zdrava novorođena štenad će biti odmah aktivna i naći će sisu te započeti sisati. Ako neki od novorođene štenadi ima problema u pronalasku sise, potrebno ga je postaviti s ustima iznad sise.

Opasnost od hipoglikemije

Štene se rađa s relativno malom zalihom glikogena (glikogen je polisaharid glukoze, koji u životinjskim stanicama služi za pohranu glukoze koja predstavlja najvažnije metaboličko gorivo) uglavnom u jetri. Nemogućnost hranjenja dovodi do brzog nestanka ove zalihe i u roku dva dana dolazi do razvoja hipoglikemije.

Preporučljivo je da se tjelesna težina mjeri nakon rođenja i svakodnevno nakon toga. Normalno porođajna težina u pasa varira od oko 120 g kod mini pasmina pa do 625 g kod velikih pasmina. Zdrava štenad bi trebala dobivati na tjelesnoj težini oko 5-10% dnevno i masu koju su imali pri porodu udvostručit do 10. dana nakon poroda. Dnevno pračenje tjelesne težine osigurat će dobar nadzor nad normalnim rastom i razvojem šteneta.

Nezreli imunološki sustav

Imunološki sustav šteneta nije potpuno nerazvijen i iako se smatra da ima mogućnost reakcije, štenad vjerojatno neće postati imunološki kompetentna do dobi od 3-4 mjeseca.

Zaštita koju štene ima u svojim prvim danima života je ona koju je naslijedilo od majke. Samo 5% majčinih antitijela prenosi se putem placente na plod, te je zato jako je bitno da štene tijekom prvih 12-24 sata života primi kolostrum (mlijeko u prvim danima nakon poroda, kojim se prenose majčina antitijela na potomstvo). Maksimalna apsorpcija antitijela kroz crijeva odvija se u prvih 8 sati nakon rođenja i značajno se smanjuje tijekom 1. dana života. Majčinska antitijela koja su dobili putem placente i kolostruma gube svoju zaštitnu funkciju do dobi od 5-6 tjedana.


Rast i razvoj

Normalno štene ima okrugli trbuh, njegovano krzno, toplo tijelo i elastičnu kožu.

Štenad provodi puno vremena u dubokom snu, a zdravo štene cvile samo kad se probudi i kada je gladno - pojačano cviljenje uvijek je znak nekog nedostatka.

Tijekom prva 3 tjedna života dolazi do značajnog razvoja perifernog i centralnog živčanog sustava šteneta.

Oči šteneta biti će zatvorene do dobi od 10-15 dana - u nekih pasmina kapci se mogu otvoriti i ranije. Vid ostaje slab do 4. - 5. tjedna. Rožnica (prozirni prednji dio oka)  može biti zamućena, ali se  razbistri tijekom narednih 2 tjedna.

Vanjski slušni kanal otvara se 6-14 dana nakon poroda, nakon čega štene reagira na zvukove.

Broj udisaja ovisno o veličini šteneta i trebao biti između 15-40 u minuti, a disanje treba biti ritmično i bez šumova.

Iscjedak ne smije biti prisutan ni iz očiju, ni ušiju ili nosa.

Zdrava štenad kada ne spava biti će dosta aktivna i počinju okolo puzati u dobi od 7 – 14 dana. U dobi od oko 3 tjedna štenad počinje hodati.

Novorođena štenad ovisna je o kuji i zbog redovnog obavljanja nužde. Kuja lizanjem perianalne regije šteneta, stimulira štene na obavljanje nužde. Prljava i ne njegovana štenad znak su lošeg majčinstva. Oko 2. – 3. tjedna, štenad počinje samostalno obavljati nuždu.

Novorođenu štenad treba nadgledati kako bi bili sigurni da ih je kuja prihvatila i da se hrane svakih 2-3 sata.


Izrastanje zubi i procjena dobi

Zubi počinju izbijati u predvidivim vremenskim intervalima što nam omogućuje korištenje zubala za procjenu dobi kako šteneta tako kasnije i odraslih pasa (trošenje zubi).

Zubna formula

mliječno zubalo / 28 zubi

0 kutnjaka – 3 pretkutnjaka –  1 očnjak  – 3 sjekutića  3 sjekutića – 1 očnjak – 3 pretkutnjaka – 0 kutnjaka
0 kutnjaka – 3 pretkutnjaka –  1 očnjak  – 3 sjekutića  3 sjekutića – 1 očnjak – 3 pretkutnjaka – 0 kutnjaka

zubi
Mliječni (izrast)
Trajni (izrast)
sjekutići
2-3 tjedan
12-16 tjedan
očnjaci
3-4 tjedan
16-20 tjedan
pretkutnjak
3-6 tjedan
16-24 tjedan
kutnjak
-
14-20 tjedan

trajno zubalo / 42 zuba

2 kutnjaka – 4 pretkutnjaka – 1 očnjak – 3 sjekutića   3 sjekutića – 1 očnjak – 4 pretkutnjaka – 2 kutnjaka
3 kutnjaka – 4 pretkutnjaka – 1 očnjak – 3 sjekutića   3 sjekutića – 1 očnjak – 4 pretkutnjaka – 3 kutnjaka


Mortalitet u prvim danima života

Istraživanja mortaliteta u neonatalnom razdoblju pokazuju da postoji uski vremenski period u kojem se dešavaju uginuća većine štenadi, i to u dobi između 3. i 5. dana nakon rođenja.

Najčešći uzroci smrtnosti kod mlade štenadi su; infekcije (bakterijske), nedostatci u uzgoju i majčinstvu, mala tjelesna težina pri porodu i urođene mane. Ipak, oko 50 % slučajeva mortaliteta u neonatalnoj dobi nije moguće povezati s ovim uzrocima.

Kod ove štenadi već u prva 24 sata nakon poroda uočeni su znakovi progresivnog propadanja pa postoji vjerojatnost da ova štenad nisu sposobna za život već od rođenja i da uzrok ovoj pojavi leži u prenatalnom razvoju.

Štene je adekvatne tjelesne mase za svoju dob i pasminu, međutim dolazi do prestanka napredovanja, postepenog propadanja i do uginuća, obično između 3. i 5. dana. Iako prilikom poroda kod štenadi nisu zamijećeni nikakvi problemi, štenad počinje gubiti na težini (obično u prvih 24 sata), slabo sisa i pokazuju umor ili nemir s tužnim i konstantnim cviljenjem. Javlja se postepena progresija prema generalnoj slabosti i smrti. Pretraga svih glavnih organskih sistema nakon smrti, nisu otkriveni nikakvi tragovi infekcije ili druge specifične promjene.

Kuja je dobrog zdravstvenog stanja, graviditet je trajao normalno i protekao bez problema, nije bilo teškog porodaporemećaja laktacije ili loše brige od strane kuje. Nije ustanovljen niti faktor u uzgoju koji bi se mogao povezati s ovim mortalitetom. Jedino je ustanovljeno da kod štenadi određenih kuja iz pojedinih uzgoja postoji stanovita sklonost, odnosno češće se javlja ovaj problem s ranim ugibanjem štenadi.

Za sada ne postoji neka propisana terapija za tretiranje ovog problema, a primjena antibiotika nije dala učinak. Kako ova štenad već kratko nakon poroda upadne u začarani krug dehidracije, hipoglikemije i gubitka tjelesne težine, postoji  vjerojatnost da su ova štenad od početka imala problem u povezivanju s majkom. Rana prihrana kod sumnje na slabljenje štenadi mogla bi pomoći u smanjenju mortaliteta ali u praksi se s potpornom terapijom obično započne prekasno da bi se utjecalo na preživljavanje.


16. siječnja 2012.

REPRODUKCIJA / PSI / Agalakcija i Mastitis

Od petog tjedna graviditeta mogu se zamijetiti promjene na mliječnim žlijezdama; bradavice se povećavaju i mliječnih žlijezde nabubre. Oko 8. tjedna graviditeta mliječne žlijezde se značajno povećaju i može se pojaviti mlijeko.

Patologija mliječne žlijezde u puerperiju -

Agalakcija

Ukoliko kod kuja i nakon poroda nema izlučivanja mlijeka to stanje se naziva agalakcija. Do agalakcije može doći zbog poremećaja u otpuštanju mlijeka ili može biti posljedica poremećaj u proizvodnji mlijeka.

Potpuni nedostatak produkcije mlijeka javlja se rijetko, a može biti posljedica preranog poroda ili carskog reza. Uzrok prestanka proizvodnje mlijeka može biti loša prehrana, iscrpljenost, stres, hormonski poremećaji i infekcije.

Uzrok poremećaja u otpuštanju mlijeka posljedica je poremećaja u sekreciji oksitocina, i uglavnom se može uspješno rješavati višekratnim aplikacijama oksitocina.

Ukoliko se može ustanoviti uzrok agalakcije, može ga se pokušati liječiti međutim time nećemo na vrijeme riješiti problem prehrane štenadi koja u ovim okolnostima zahtijevaju zamjensku ishranu.

Literatura navodi slučajeve uspješnog rješavanja ovog problema primjenom akupunkture.


 Mastitis – upala mliječne žlijezde

Mastitis je upala mliječne žlijezde koja je posljedica bakterijske infekcije. Kod kuja se obično javlja nekoliko tjedana nakon poroda (u puerperiju), a može se javiti i kod kuja koje se nalaze u stanju lažne trudnoće.

Najčešći uzročnici su bakterije koje se normalno nalaze u okolišu životinje ili su dio normalne kožne flore, kao što su Escherichia coli, stafilokoki i streptokoki. Bakterije u mliječnu žlijezdu mogu ući preko sisnog kanala ili do infekcije dolazi hematogenim (putem krvi) prijenosom s nekog drugog mjesta unutar organizma.

Razloga zašto do mastitisa dolazi baš u ovom vremenu nakon poroda je više;

+Zbog dojenja sise su iziritirane, a mogu imati i ozljede što olakšava ulazak bakterija.
+Zbog svih hormonskih promjena koje su se dešavale, organizma majke tj. njen obrambeni sustav može biti znatno slabiji nego inače.
+Zbog poroda i svih dešavanja u porođajnom traktu, kontaminacija bakterijama u organizmu je sigurno veća nakon poroda  nego inače, a bakterije putem krvi mogu dospjeti do mliječne žlijezde.
+U vrijeme graviditeta dolazi i do aktivacije crijevnih parazita (Toxocara canis) koji su do tada mirovali začahureni u organizmu kuje, a njihova aktivnost u probavnom traktu može olakšati migraciju bakterijama koje se nalaze u crijevima i koje onda putem krvi mogu doći do mliječnih žlijezda i dovesti do infekcije.

Kada se sve navedene okolnosti uzmu u obzir, te povežu s mliječnom žlijezdom koja je u fazi laktacije (produkcije mlijeka) što daje idealnu hranjivu podlogu za razvoj bakterija, jasno je zašto se mastitisi javljaju upravo u vremenu nakon poroda. Naravno da loši higijenski uvjeti za vrijem poroda i nakon značajno povećavaju mogućnost infekcije.

Obzirom da kuje imaju više pari mliječnih žlijezda, mastitis može zahvatiti jednu ili više mliječnih žlijezda. Zahvaćene žlijezde postanu tople, crvene, povećane i bolne na dodir. Mlijeko ovisno o jačini infekcije može ostati nepromijenjeno ili postane viskoznije.  Ovisno o primjesama krvi i purulentnog sadržaja, dolazi i do promjene boje od žute do smeđe. 

Kuja može imati povišenu temperaturu, može doći i do gubitka apetita i utučenosti, tako da može početi zanemarivati svoju štenad. Zbog toga se primijeti i nemir kod štenadi koja se glasaju više nego inače.

Normalno da pojava mastitisa zahtjeva odlazak veterinaru i prikladnu terapiju. Neliječeni mastitis može dovesti do formiranja apscesa, razvoja gangrene i u težim slučajevima do razvoja septičkog šoka i uginuća kuje. 

Terapija uključuje davanja prikladnih antibiotika, stavljanja obloga na zahvaćene mliječne žlijezde i masažu, dok kod razvoja apscesa uključuje i kiriršku drenažu. Ovisno o stupnju upale i tipu antibiotske terapije ovisit će dali štenad može ostati uz kuju ili ih treba odvojiti i prihranjivati zamjenskim mlijekom.